Nije teško prodrijeti u dječja srca. Potreban je topao osmijeh i sigurne ruke za čvrst zagrljaj.

Nikada nisam imala predrasude prema djeci koja su „drugačija“, no rekla bih kako je dovoljna predrasuda nazvati ih „drugačijima“. No ako me ovo Državno prvenstvo za učenike s intelektualnim teškoćama naučilo ičemu, onda je to da ova djeca nisu „drugačija“ po tome čime ih se smatra „drugačijima“. 

Ova djeca zrače toplinom koju je u današnje vrijeme teško osjetiti kod ljudi koji se sa svakodnevnim problemima nose kao da su najveći teret na svijetu. Ovoj djeci potrebna je samo topla riječ ili pogled. Za njih je to dovoljno. Njihov je dan ispunjen kad vas vide. Njihovo se srce smije, oči vas traže znatiželjnim pogledom, ruka se pruža u smjeru vaše dok druga već spremno grli vaše tijelo. I što ste više s takvom djecom, vaše je srce ispunjenije, vama je potrebno manje da budete sretni. Problemi nestaju brzinom svjetlosti…

A da biste uz njih svakodnevno bili sretni, potrebno je samo prvi puta kada ih vidite pitati kako su i pružiti im ruku. Kada to napravite, otvorili ste put prema najljepšoj životnoj formuli, onoj koja je spoj radosti i jednostavnosti življenja.

Kao jednoj maturantici, ovo je prvenstvo otvorilo oči u najboljem mogućem trenutku. Gledajući unatrag posljednja četiri dana, matura je bila glavna sastavnica mojih misli, što ne znači da poričem da još uvijek jest, no moram priznati da su djeca s kojima sam provela vrijeme u Poreču u potpunosti izbrisala moje brige i podsjetila me koje su vrijednosti najvažnije i koliko one uljepšavaju naše živote.

Tekst i foto: Ida Hižak, IPL učenica novinarka